One Sunday morning you’ll knock on my door,
I’ll look at you, our eyes meeting in silence.
“May I come in?” your lips will move,
For years and years, I’ve waited for that guidance.
I’ll step back, you will enter, I still can’t say a word.
My lips will smile, my eyes will blink.
And then my voice will say it aloud
“May I touch you? Is it real what I sometimes think?”
And then you will hug me, your arms around me.
I will come close; your body will be mine.
The time will stop, the world will shrink
Our life paths will become one continuous line.
We will kiss each other, we will touch in passion,
Years of dreaming and wishing will be here.
After a while you will whisper, “We need to talk”,
“I can talk now when you are finally near.”
On that Sunday morning the sun will possibly shine,
The sky of our lives will become truly clear,
Clouds will come and go as in every dream,
But you will stay forever, one irreplaceable dear.
Kristina
Tuesday, June 18th, 2024
Sjaj nedeljnog jutra
Jednog nedjeljnog jutra pokucat ćeš na moja vrata,
Gledat ću te, pogledi će nam se susresti u tišini.
"Mogu li ući?" usne će ti se pomaknuti,
Godinama sam čekala da me to pitaš.
Ja ću se povući, ti ćeš ući, ja i dalje ne mogu reći ni riječ.
Usne će mi se nasmiješiti, zatreptat ću očima.
A onda ću glasno izgovoriti:
“Smijem li te dodirnuti? Je li stvarno ono što uvijek priželjkujem?"
A onda ćeš me zagrliti, tvoje su ruke oko mene.
Prići ću blizu; tvoje će tijelo biti moje.
Vrijeme će stati, svijet će se smanjiti
Naši životni putovi postat će jedna neprekinuta linija.
Ljubit ćemo se, dodirivat ćemo se strasno,
Godine sanjanja i želja bit će ovdje.
Nakon nekog vremena šapnut ćeš: "Moramo razgovarati",
“Mogu razgovarati sada kada si konačno blizu.”
Tog nedjeljnog jutra sunce će možda sjati,
Nebo naših života postat će uistinu vedro,
Oblaci će dolaziti i odlaziti kao u svakom snu,
Ali ti ćeš zauvijek ostati, jedan nezamjenjivi dragi.
Kristina
Utorak, 18. lipnja 2024.
Comments