Russia's aggression against Ukraine and thus the war in Europe is the main topic of all news and our talks. As a blog writer, I neither can nor want to avoid writing about this topic that preoccupies us all. Yet my first three attempts to write on this subject seemed unsuccessful to me after only a few paragraphs. Writing an article that is informative and retells the news seems wrong to me because first I don’t have enough information to tell you something new or to write something you don’t already know. I am happy that both my countries Croatia and the United Kingdom explicitly support Ukraine and help it through political channels and sanctions, but also by concretely sending weapons for defence and humanitarian aid. Both Croatian and English volunteers are even going to Ukraine to defend Ukraine alongside Ukrainian soldiers.
Most European countries collectively condemn Russian aggression and the decisions of the Russian president. Even Italy, the country that is the most economically connected European country with pre-war Russia, because as much as 40% of its gas comes from Russia, also supports Ukraine. The country that has once again embarrassed itself by siding with Russia and gave it its support is Serbia. The shame of Milosevic's Serbia from 30 years ago has not yet been forgotten, and Serbia is once again giving us reasons for criticism.
My concern about Ukraine also has very personal connotations because one of my closest friends for the past 17 years is Yuliya from Ukraine. My friend lives in Cambridge, but her mom as well as the rest of her extended family and friends are still in Kharkiv. I try to help my friend by talking to her every day. My Yuliya is a strong woman, as is her mother Olga who is a head of a group in academic institute in Kharkiv. Olga's city is being destroyed in front of her eyes and the horrors that she passes are indescribable. My thoughts are with my friends Olga and Yuliya. I believe that the world will find a way to stop this aggression and I hope that not too much time will pass until then.
With love,
Kristina
Thursday, March 3, 2022
P. S. Due to technical difficulties related to my blog this article was published with a few days delay. To get all my posts back I had to correct the headlines and republish everything. I lost all your comments during this process. I hope the Wix support team manages to bring them back.
In the meantime, my friend Yuliya's mother Olga left Kharkiv, but unfortunately, she is still deep in Ukraine now.
Monday, March 7th, 2022
Za Juliju i Olgu
Agresija Rusije na Ukrajinu i time rat u Evropi je glavna tema svih vijesti i naših razgovora. Kao pisac bloga niti mogu niti želim izbjeći pisati o ovoj temi koja nas sve zaokuplja. Ipak moja prva tri pokušaja pisanja o ovoj temi su mi se već nakon nekoliko paragrafa učinili nesupješni. Napisati članak koji je informativan i prepričava vijesti mi se čini pogrešan jer ponajprije nemam dovoljno informacija da bih vam rekla nešto novo ili da bih napisala nešto što već ne znate. Sretna sam da obije moje zemlje i Hrvatska i Ujedinjeno Kraljevstvo bezpogovorno podržavaju Ukrajinu i pomažu joj političkim putevima, ali i konkretno šaljući oružje za obranu kao i humanitarnu pomoć. Hrvatski dobrovoljci čak odlaze u Ukrajinu da uz rame sa Ukrajinskim vojnicima brane Ukrajinu.
Većina evropsih zemalja složno osuđuje Rusku agresiju i odluke ruskog predsjednika. Čak i Italija, zemlja koja je ekonomski najpovezanija evropska zemlja sa predratnom Rusijom, jer čak 40 % njezinog plina dolazi iz Rusije, spremno i čvrsto se svrsatala uz ostale evropske zemlje. Zemlja koja se pred povijesti još jednom sramoti jer simpatizira Rusiju i odaje joj podršku jest Srbija. Sramota Miloševiceve Srbije od prije 30tak godina još nije zaboravljena, a Srbija nam ponovo daje razloge za osudu.
Moj interes za rat u Ukrajini ima i vrlo osobne konotacije jer je jedna od mojih najbližih prijateljica u proteklih 17 godina upravo Julija iz Ukrajine. Moja prijateljica živi u Cambridgeu, ali njezina mama kao i ostatak šire obitelji i prijatelja su još dok pišem ovaj blog u Harkivu. Pokusavam pomoći svojoj prijateljici tako što svaki dan sa njom razgovaram. Moja je Julija jedna mentalno snažna žena, jednako kao i njezina mama Olga koja je sveučilišna profesorica i voditeljica grupe na jednom velikom znanstvenom institutu. Olgin se grad razara njoj pred očima i strahote koje prolazi su neopisive. Moje su misli uz moje prijateljice Olgu i Juliju. Vjerujem da ce svijet naći način da zaustavi ovu agresiju i nadam se da do tada neće proći previše vremena.
S ljubavlju,
Kristina
Četvrtak, 3. ožujka 2022.
P. S. Zbog tehničkih poteškoća vezanih za moj blog ovaj članak je objavljen s nekoliko dana zakašnjenja. Da bih vratila sve svoje članke morala sam ispraviti naslove i sve ponovno objaviti. Tijekom ovog procesa izgubila sam sve vaše komentare. Nadam se da će ih Wixov tim za podršku uspjeti vratiti.
U međuvremenu je mama moje prijateljice Julije, Olga napustila Harkiv, ali je nažalost u ovom trenutku još duboko u Ukrajini.
Ponedeljak, 7. ožujka 2022.
Comments